Retencija i recidiv

Nakon skidanja fiksnoga ortodontskog aparata pacijent nastavlja terapiju nošenjem mobilne i/ili fiksne retencijske naprave. Pritom ga je potrebno informirati o važnosti nošenja udlage (retainera) te o mogućoj pojavi recidiva ako se ne bude držao dobivenih uputa.
Retencija može biti mobilna ili fiksna, a indikacija ovisi o vrsti anomalije, trajanju ortodontske terapije i dobi pacijenta. Udlage služe za tzv. settling ili „sjedanje“ okluzije te zadržavaju zube u istoj poziciji poslije završetka ortodontske terapije.
Nekoliko je mobilnih i fiksnih retainera koji se koriste, ali najčešće su to od mobilnih udlaga Hawley, Wraparound, Essex, Invisalign, a od fiksnih modificirani lingvalni lukovi, žičano-kompozitna ili kompozitna udlaga ( splint).
Indikacije za fiksnu retenciju jesu održavanje položaja donjih inciziva, retencija poslije zatvaranja diasteme mediane, rastresitosti u fronti i primjena u slučaju parodontološki kompromitiranih zuba.
Najčešće se koristi žičano-kompozitna udlaga zato što omogućuje blage fiziološke pomake zuba, ne smeta okluziji i postavlja se lingvalno, a time odgovara i estetskim zahtjevima pacijenta. Kao nedostatak pacijenti često navode zadržavanje hrane, ali i otežano čišćenje zuba na mjestu gdje se nalazi splint. Ono što je ključna razlika između mobilne i fiksne retencije jest to što fiksna retencija ne obuhvaća cijeli zubni niz kao što je to slučaj kod mobilne retencije koja obuhvaća sve zube u gornjoj i/ili donjoj čeljusti.
Mobilna retencija češće je korištena metoda i pacijenti koji postupaju prema uputama ortodonta i redovito je nose postižu najbolje rezultate. Prednosti mobilne retencije jesu estetika, ugodnost pri nošenju i higijena. Kao nedostatak uglavnom se spominje nedovoljno nošenje i to što se retaineri lako izgube zbog nepažnje pacijenta.
Pri predaji udlage važno je pacijentu istaknuti da je retencija nastavak ortodontske terapije i da je ključno slijediti sve dobivene upute. Ne bude li pacijent poštovao dobivene upute i ne bude li nosio udlagu sigurno će se dogoditi pomak zuba, odnosno recidiv.
Pojava recidiva razmjerno je česta, pogotovo ako pacijent koji poslije prestanka nošenja ortodontske naprave ne nosi udlagu prema dobivenim uputama ili je uopće ne nosi i zato se recidiv manifestira kao vraćanje zuba u prvobitni položaj. Razlog za recidiv, osim ne nošenja retainera jest i nastavak rasta čeljusti poslije ortodontske terapije i pojava da zube koji su pomaknuti tijekom nošenja ortodontske naprave, poslije terapije ne prati reorganizacija vlakana, pregradnja kosti i promjena u mišićnoj funkciji. Koštanim i mekim tkivima treba vremena da se reorganiziraju oko zuba u novom položaju i zato je ključno trajanje ortodontske terapije. Jedan od važnih razloga za recidiv jest i pojava navika kojih se pacijent nije riješio prije ortodontske terapije (npr., infantilno gutanje) ili tijekom njezina trajanja. Čimbenici koji mogu utjecati na intenzitet i vrijeme recidiva mogu biti pogrešno postavljena dijagnoza i, kao posljedica toga, pogrešna terapija, nepotpuna korekcija anomalije te pogrešna procjena trajanja retencijskog razdoblja.
Na kraju svakako treba napomenuti da pojava određene anomalije zahtijeva postavljanje točne dijagnoze, pravilan odabir ortodontske terapije, potpunu korekciju anomalije te pravilnu procjenu trajanja retencijskog razdoblja koje je nastavak i sastavni dio ortodontske terapije.