Montessori pedagogija u kontinuitetu se prakticira stotinu godina i izuzetno je cijenjena u stručnim krugovima. Rad po Montessori metodi provodi se u velikom broju svjetskih država i pobuđuje veliko zanimanje. Postavlja se pitanje: kakve odgovore Montessori pristup može ponuditi o današnjem djetetu te na koji način može pomoći roditeljima u njihovim svakodnevnim izazovima i odgojnoj praksi?
Montessori pedagogija usmjerena je na dijete i odrasle koji se brinu o djeci. Ona nas usmjerava da budemo ustrajni u važnim ciljevima, ali na način koji ne narušava djetetov prirodni razvojni put, već mu pruža alate potrebne za uspješnu samoizgradnju. Na taj način dijete postupno postaje samosvjesno, samostalno i autonomno – dobro prema sebi i svojoj okolini.
Neka od temeljnih načela na kojima se oslanja Montessori pedagogija podrazumijevaju uvažavanje individualnih razvojnih potreba djece, poticanje učenja putem rukovanja i osjetila te prepoznavanje izvanredne sposobnosti upijajućeg uma malog djeteta koje uči oponašajući ono što vidi. Montessori pristup također naglašava važnost kretanja, istraživanja i stjecanja novih vještina, dok osamostaljivanje i poticanje samostalnosti djeci donose osjećaj slobode i kreativnosti. Ključan je element i pripremljena okolina koja služi kao podrška djetetovu razvoju i učenju.
„Pomozi mi da mogu sam“ poziv je odraslima da svjesno nude djeci najbolje po dječjoj mjeri i na njihov način. Osamostaljivanje dovodi roditelja i dijete u poseban odnos, posebice ako uključuje aktivnosti koje moramo raditi radi brige o zdravlju, a dijete odbija surađivati. Zbog toga od najranije dobi s djecom trebamo graditi odnos povjerenja i suradnje, odnos u kojem dijete razumije važnost ponašanja roditelja.
Aktivnosti koje je potrebno provoditi uključuju:
jasno i dosljedno postavljanje granica koje čuvaju djetetovo zdravlje
razumijevanje da je suradljivost djece često rezultat našeg prijašnjeg djelovanja i da se može nadograđivati, zbog čega o vlastitom utjecaju treba promišljati
prepoznavanje da propuštene prilike za stvaranje dobrih rutina i navika mogu dovesti do problema sa zdravljem zubića.

Briga o zubićima započinje usvajanjem zdravih prehrambenih navika.

Djetetu su potrebne raznovrsne namirnice kako bi bilo zdravo i kako bi izgradilo bogata osjetilna iskustva. Ono povezuje osjetilne informacije i na temelju njih razvija voljne stavove poput osjećaja ugode ili neugode. Potreba za hranom pritom je prilika da potaknemo ispravan odnos prema prehrani. Razvojni tijek prirodno vodi dijete prema navikavanju na različite okuse i teksture hrane. Kroz usnu šupljinu dijete je izloženo nizu novih osjetilnih poticaja te uči o hrani na način koji je važan za njegov zdrav razvoj i opstanak.
Roditeljima su danas dostupne brojne preporuke o uvođenju namirnica u prehranu, a oni, u skladu s dostupnim znanjem i vlastitim uvjerenjima, pripremaju dijete na tu važnu životnu vještinu – brigu o sebi kroz pravilnu prehranu. Dinamika usvajanja zdravih prehrambenih navika uvelike ovisi o onima koji sudjeluju u djetetovoj brizi: roditeljima, skrbnicima, široj obitelji i predškolskim ustanovama – svi oni čine dio podrške u tom procesu.
Montessori pedagogija preporučuje uključivanje djeteta u sve faze pripreme obroka – „od uhvati do shvati“. To uključuje upoznavanje s namirnicama, zajedničko i primjereno rukovanje njima, povezivanje hrane sa zdravstvenim informacijama te osjetilno istraživanje namirnica. Cilj je potaknuti dijete da bude aktivno u brizi o sebi, u skladu sa svojim razvojnim mogućnostima.
Nakon obroka usmjeravamo dijete na brigu o zdravlju zubića i na uklanjanje neželjenih posljedica koje ostatci hrane mogu imati na njihovo zdravlje. Higijena i njega zubića započinju već izborom igračaka kojima dijete rukuje u dojenačkoj dobi. Ti predmeti, osim što moraju biti zdravstveno ispravni, zadovoljavaju i senzoričke potrebe djeteta: svojim oblikom i teksturom masiraju zubne lukove u ranoj dobi. Montessori pedagogija potiče rano povezivanje s okolinom i predmetima koji podržavaju razvoj.
Predmeti za njegu trebaju biti smješteni u zasebnoj kutiji, jasno odvojeni od ostalih igračaka i dostupni djetetu nadohvat ruke i pogleda. Čim dijete može te predmete sortirati i razlikovati od igračaka, to je znak da je spremno za sljedeći korak u osamostaljivanju. Kod mlađe djece nije potrebno ništa verbalno objašnjavati; dovoljno ih je izlagati aktivnosti pranja zubi odraslih u okolini, uz blago usporene pokrete. U kasnijim fazama radnju možemo podijeliti u jednostavan slijed kako bi dijete moglo vizualno pratiti pokrete naše ruke. Koristan je i onomatopejski pristup kojim potičemo motivaciju i činimo aktivnost zanimljivijom.
Kada dijete pokaže prve znakove uporabe predmeta u stvarnu svrhu, uključujemo prostor – pripremljenu okolinu – kao dodatnu podršku usvajanju brige o zubićima. Prostor organiziramo tako da olakšamo djetetu svakodnevnu rutinu: polica za odlaganje četkice i paste treba biti na odgovarajućoj visini kao i drugi predmeti za osobnu higijenu. Na taj način omogućujemo djetetu da preuzima inicijativu i da mu te aktivnosti postanu ugodne i zabavne.
Djeca ponekad razvojno pokazuju otpor prema aktivnostima koje su važne za njihovo zdravlje. U takvim situacijama važno je održati pozitivnu komunikaciju i ostati ustrajan. Potrebno je pokazati uvažavanje djetetovih osjećaja, ali bez popuštanja u onome što je nužno.
Dok ne razvijete vlastite načine, možete pokušati s pomoću nekih od sljedećih pristupa:
opišite i priznajte osjećaje (npr. „Naporno je prati zube.“, „Umoran si.“, „Znam da ti je ponavljati dosadno.“)
opišite što vidite („Vidim zubiće koji ne žele ići na spavanje bez pranja.“, „Vidim dijete koje ne voli imati nečiste zube.“)
dajte informaciju („Zubići nisu čisti, hranu treba maknuti sa zubića.“)
opišite napredak („Tvoji su zubići blistavi zato što se dobro brineš o njima.“)
budite razigrani („Tko treba pranje u ovim ustima?“, „Koji se zubić želi prvi oprati?“, „Je li ovo četkica ili čarobni štapić za blistave zube?“)
jasno izgovorite svoj zahtjev („Ne mogu dopustiti da zubići ostanu prljavi.“)
ponudite pomoć („Ja ću oprati kutnjake, a ti ćeš oprati sjekutiće.“).
Djeca u dobi od godinu i pol do šest godina trebaju našu pomoć i strukturu koja je u ravnoteži s njihovim razvojnim potrebama i jedinstvenošću svakog djeteta. U zadovoljavanju tih potreba veliku ulogu ima pripremljena okolina u kojoj se djeca svakodnevno mogu učiti samostalnosti. Priprema za samostalnu brigu o higijeni i zdravlju zubi započinje promatranjem događaja koji se odvijaju oko djeteta. Ono promatra roditelje i uočava redovitost određenih aktivnosti – to je njegov prvi doticaj s rutinama, aktivnostima koje zahtijevaju prikladno vrijeme i doprinose očuvanju zdravlja.
Važno je da se te aktivnosti odvijaju u trenutcima kada dijete nije umorno te da ga se ne požuruje kako bi ih moglo usvojiti u skladu sa svojim individualnim razvojem. Prije nego što dijete može voljno usmjeravati pokrete ruke i precizno rukovati predmetima, ono pokazuje zanimanje za predmete koji imaju uporabnu svrhu i kojima se koriste odrasli. Stoga predmeti za održavanje higijene privlače njegovu pozornost: njihova dostupnost potiče sazrijevanje voljnih pokreta kroz istraživanje svojstava i mogućnosti, a kasnije i povezivanje s njihovom stvarnom svrhom.
Vaša ustrajnost i smirenost u brizi za zdravlje djetetovih zubi pružaju mu jasan putokaz i potvrđuju važnost vaših usmjeravanja i nastojanja. Time stvarate čvrstu podlogu za kasnije usvajanje važnih odgojnih i životnih navika.